Na Božić 1993. godine snage tzv. Armije BiH iz Srebrenice izvele su napadna Kravicu, Ježešticu i okolna srpska sela, a tog dana je Ivan nestao

„Ne tražim osvetu. Samo bih volela da znam gde je moj muž. Da mu zapalim sveću i da imam gde da odem“, počinje Anđa Đukanović svoje svedočanstvo za Memorijalni centar Republike Srpske. Više od tri decenije živi sa istim pitanjem – šta se dogodilo njenom suprugu Ivanu Đukanoviću, koji je nestao tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata. Do danas njegovi posmrtni ostaci nisu pronađeni.

Anđa je rođena u selu Pobrđe kod Bratunca. Kada je imala svega osam godina, ostala je bez majke. Otac je sam odgajao njih petoro dece, trudeći se da im, uprkos teškom životu, ništa ne nedostaje.

Nakon udaje došla je u Ježešticu, gde je sa suprugom Ivanom započela zajednički život. Podigli su porodicu i dobili troje dece – dva sina i kćerku. Ivan je radio kao građevinac, bio vredan i cenjen čovek, a porodica je živela od svog rada.

Nismo bili bogati, ali smo bili srećni. Imali smo svoju kuću, svoju decu i svoj mir.

Pre rata, kaže, u Ježeštici su ljudi živeli kao komšije.

Moj muž je sa mnogima odrastao. Zajedno su išli u školu, radili i družili se. Niko nije mogao verovati da će doći vreme da se jedni od drugih skrivaju.

Foto: Memorijalni centar Republike Srpske

Kada su počeli napadi na srpska sela oko Bratunca, sa troje djece otišla je u Šabac. Ivan je ostao u selu.

Govorila sam mu da pođe sa nama. Odgovarao je: ‘Nisam nikome ništa kriv. Neću nigde. Ovo je moja kuća.’

To je bio njihov poslednji razgovor.

Krajem 1992. godine Ivan je poslednji put došao u Šabac da obiđe porodicu i donese nešto stvari iz kuće. Anđa ga je molila da ostane.

Rekla sam mu: ‘Nemoj više ići.’ Samo je odmahnuo glavom. Nije mogao da ostavi kuću i imanje.

Nekoliko dana kasnije vratio se u Ježešticu.

Na Božić, 7. januara 1993. godine, snage takozvane Armije BiH iz Srebrenice izvele su napadna Kravicu, Ježešticu i okolna srpska sela. Tog dana Ivan Đukanović je nestao.

Od tada porodica nije dobila nijednu pouzdanu informaciju o njegovoj sudbini.

Foto: Memorijalni centar Republike Srpske

Tokom godina stizale su različite priče. Jedni su govorili da je poginuo u borbi, drugi da je živ zarobljen odveden prema Srebrenici. Ništa od toga nikada nije potvrđeno.

Samo bih volela da neko kaže istinu. Ne mora niko priznati ništa. Samo da mi pokaže gde je. Da znam gde su mu kosti.

Anđa je godinama obilazila institucije, davala DNK uzorke i tražila bilo kakvu informaciju koja bi pomogla da pronađe posmrtne ostatke svog supruga.

Najteže je kad nemaš grob. Nemaš gde da zapališ sveću, nemaš gde da odeš i popričaš s njim.

U trenutku Ivanovog nestanka njihova deca bila su još mala. Najstariji sin imao je trinaest godina, drugi dvanaest, a kćerka tek sedam.

Ostala sam sama sa troje dece. Trebalo ih je izvesti na put, školovati, podići. Nije bilo lako, ali nisam imala pravo da posustanem.

Posle rata vratila se u Bratunac i sve počela ispočetka.

Nismo imali ništa. Ni tanjir, ni kašiku, ni krevet. Ali čovek sve stekne ponovo. Samo onoga koga izgubiš ne možeš vratiti.

Danas su njena deca zasnovala svoje porodice, ali kaže, ne prođe ni dan da ne pomisli na Ivana.

Trideset tri godine živim sa istom nadom. Možda će neko jednog dana progovoriti. Samo da znam gde počiva.

Foto: Memorijalni centar Republike Srpske/NZ

Kompletno svedočanstvo Anđe Đukanović dostupno je na zvaničnoj stranici Memorijalnog centra Republike Srpske na sledećem linku.

Povodom obežavanja 34 godine od stradanja Srba u Srednjem Podrinju i Birču, Memorijalni centar Republike Srpske prikazaće serijal do sada nedovoljno poznatih svedočanstava široj javnosti o stradanju srpskog naroda na ovom prostoru tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata. Svedočanstva će biti objavljivana svakodnevno na digitalnim platformama Memorijalnog centra Republike Srpske. Centralna komemoracija u sećanje nastradanje 3.267 Srba Srednjeg Podrinja i Birča biće održana u Bratuncu 4. jula, uz ovogodišnju poruku:

U Bratunac se ne zove, u Bratunac se ide.

Autor: redportal.rs