Krvava borba za premoć pre 100.000 godina

Pre oko 600 hiljada godina, čovečanstvo se podelilo na dva dela. Jedna grupa je ostala u Africi, i ona je evoluirala u nas -homo sapiense. Druga je krenula na put kopnom, prvo u Aziju, potom Evropu gde su se vremenom razvili u posebnu vrstu hominida pod imenom homo neandertalensis - neandertalci.

Neandertalci, naši rođaci, nas beskrajno fasciniraju najviše iz razloga zbog onoga što nam govore o nama, tj. onoga što smo mi bili i onoga što imamo potencijal da postanemo. Primamljivo je idealizovati neandertalce kao bića koja žive u harmoniji jedni sa drugima i sa prirodom. Ako je to istina, onda postoji šansa da su možda sve "boljke" čovečnastva poput teritorijalnosti, nasilja i rata - ne urođene osobine već usvojen način ponašanja.

Međutim, biologija i paleontologija ipak prikazuju daleko mračniju sliku. Daleko od miroljubivih, neandertalci su najverovatnije bili vrlo vešti borci i opasni ratnici, kojima su jedino mogli da pariraju moderni ljudi - homosapiensi.

PREDATORI

Kopneni sisari predatori su vrlo teritorijalni, posebno sisari koji love u čoporu - poput lavova, vukova ali i kao homosapiensi i neandertalci koji su takođe lovili u "družinama", posebno kada su morali da se suočavaju sa velikim plenom poput mamuta. Ovi predatori koji se nalaze na vrhu lanca ishrane u prirodi, imaju malo prirodnih neprijatelja, tako da je jedan od glavnih faktora njihovog međusobnog sukoba ogroman porast popualcije koji ih gura u borbu oko resursa - odnosno oko najboljih mesta za lov. Neandertalci su bili suočeni sa istim problemom, ako druge vrste ne kontrolišu svoj broj jedinki, izbiće konflikt.

Ova teritorijalnost je takođe duboko ukorenjena i kod ljudi. Pored ljudi ona je prisutna i kod naših najbližih rođaka šimpanzi, gde se mužjaci redovno okupljaju da bi vršili upade u kojima napadaju i ubijaju mužjake iz rivalskih čopora - aktivnost koja ima neverovatnu sličnost sa ljudskim ponašanjem u ratu. Ovakvi slučajevi ukazuju da je kooperativna agresija evoluirala kod zajedničkog pretka šimpani i ljudi, prema procenama pre oko 7 miliona godina, što bi uključivalo i neandertalce.

Neandertalci su bili vešti lovci na krupnu divljač, uz pomoć kopalja bili su sposobni da ulove jelena, ibeksa, losa, bizona, pa čak i nosoroga i mamuta. Teško je verovati da nisu koristili oružje u slučaju da su im porodice ili mesto prebivališta bili ugroženi. Prema arheološkim nalazima, takvi sukobi su bili norma i najvažnije, bili su česti.

RAT JE LJUDSKA OSOBINA

Ratovanje, sukobi i nasilje su sastavni deo onoga što čini ljudsko biće. Rat nije izmišljen u kao plod civilizacije ili modernih društava, on prastari i fundamentalni deo čovečanstva. Istorijski posmatrano, svi narodi su ratovali. Naši najstariji pisani izvori su prepuni priča u koji sve vrvi od sukoba i rata. Arheološki posmatrano, postoji na hiljade i hiljade nalaza prastarih utvrđenja kao i bojnih polja, lokaliteta na kojima su se odigrali masakri još od praistorijskog perioda.

Ratovati je ljudski, a neandertalci su po tom pitanju bili itekako slični nama. Neverovatno smo slični po morfologiji lobanje i anatomiji skeleta, pored toga isto nam je čak 99,7% DNK. Bihejvioristički posmatrano, neandertalci su bili neverovatno slični nama. Znali su za vatru, sahranjivali su svoje mrtve, stvarali su nakit od morskih školjki i od životinjskih zuba, stvarali su umetničke prikaze i kamene oltare.

Ako su neandertalci delili toliko kretivnih osobina sa nama, delili su vrlo verovatno i sve one destruktivne osobine.

Prema arheologiji, život neandertalaca je bio sve osim miran.

ŽIVOT PUN NASILJA

Praistorijski način ratovanja ostavlja jasne znake u arheološkom zapisu. Udarac toljagom u glavu je vrlo efikasan način da nekoga ubijete. Toljage su brza, snažna, precizna oružja i stoga ne treba da čudi što su na nalazima lobanja homosapiensa iz praistorijskog perioda često nalaženi tragovi primljenih udaraca u glavu - isto kao i kod neandertalaca.

Još jedan znaka prisustva rata, odnosno borbi i sukoba, su frakture na podlaktici koje nastaju tokom pokušaja da se zaustavi nadolazeći udarac. Kod neandertalskih skeleta je takođe prisutan veliki broj primera slomljenih ruku. Najmanje jedan nalaz skeleta, kao npr. iz Šanidar pećine u Iraku, je proboden kopljem kroz grudi. Povrede su najviše bile prisutne kod mladih jedinki muškog pola neandertalaca, kao i najveći broj smrti nastalih usled pretrpljenih teških povreda.

OTPOR NEANDERTALACA

Rat ostavlja suptilne znake u formi teritorijalnih granica. Najbolji dokaz da su neandertalci ne samo ratovali, već bili uspešni ratnici je taj što su se susreli sa nama i nisu bili istog trena uništeni. Umesto toga neandertalci su oko 100.000 godina pružali otpor ekspanziji homo sapiensa.

Postavlja se pitanje, zašto je bilo potrebno tako dugo da se izađe iz Afrike? Po mnogima to je usled toga što su neandertalci već naseljavali Aziju i Evropu.

Malo je verovatna opcija da su moderni ljudi se susreli sa neandertalcima i odlučili da ih ostave na miru. Gotovo je sigurno da je samo rast popualacije homosapiensa uslovio da homosapiensi vrše pritisak n neandertalce i da ih guraju ka tome da prisvajaju što više zemlje radi lova i sakupljanja hrane za potomstvo.

Ali, mora se reći, da je i agresivna vojna strategija ekspanzionizma itekako veliki evolutivni boljitak. U tom aspektu čini se da su nam neandertalci dugo vremena bili jednaki po snazi. Čini se da su posedovali određene taktičke i strateške prednosti. Milenijumima su pre nas bili na Bliskom istoku, što je uslovilo da poznaju vema dobro teren, godišnja doba, kako živeti od regionalnih biljaka i divljači. U samoj bici, njihova masivna muskulatura ih najverovatnije činila moćnim ratnicima u bliskoj borbi dok su im velike oči gotovo sigurno omogućavale da vide mnogo bolje u situacijama sa niskim izvorom svetlosti, što im je omogućavalo da se lakše snalaze po noći.

POBEDA HOMO SAPIENSA

No, na kraju, egal je ipak morao da se preokrene u korist homo sapiensa. Zašto i zbog čega? To mi i dalje ne znamo. Moguće je da je do toga došlo zbog naše sposobnosti da se adaptiramo, što je rezultiralo stvaranjem efikasnijeg oružja poput luka i strele ili bacača kopalja, što bi omogućilo gracilnom, laganom i brzom homosapiensu da se obračuna sa masivnijim, mišićavijim i sporijim neandertalcem sa distance.

Sa druge strane, proboj se možda dogodio i u promeni taktike i načina lova i sakupljanja hrane, što je dovelo do toga da se zbog viška hrane populacija homosapiensa poveća čime bi neandertalci brojčano bili nadjačani.

Čak iako je primitivni homo sapiens izašao iz Afrike pre 200.000 godina, bilo je potrebno više od 150.000 godina da se kompletno "osvoje" dotadašnje neandertalske teritorije. U Izraelu i Grčkoj imamo čak i arheološke dokaze da je homo sapiens uspeo da se probije iz afrike samo da bi posle određenog vremena ponovo se povukao usled pritiska neandertalaca, pre nego što su se homosapiensi konačno probili pre 125.000 godina i eliminisali ih.

Po mnogima eliminacija neandertalaca pred naletiom homo sapiensa nije bila nikakag "blickrig" nad inferiornim bićima i ratnicima, već višemilenijumski rat koji smo mi na kraju dobili.

Na kraju, čini se , jednostavno smo samo postali bolji u ratovanju od njih.

Autor: redportal.rs