Ljudi imaju dug i komplikovani odnos sa smrću 💀

U kom trenutku naše evolucije je čovečanstvo počelo da se hvata u koštac sa svojom smrtnošću i konceptom smrti te je počelo da simbolično obeležava smrtnost grobovima? Na ovo pitanje teško je dati odgovor, bar ne bez jedne vremenske mašine i jednog filozofa putnika kroz vreme koji bi sve to sagledao.

Sa druge strane, možemo podosta da naučimo iz arheologije i istorije najraniji nalaza ljudskog sahranjivanja.

Neke od najraniji primera namernog sahranjivanja imamo u pećini kafzeh u Izraelu, gde su pohranjena tela 25 ljudi stara desetinama hiljada godina. Naučni konsensuz smatra da su tela namerno sahranjena tu usled toga što je otkriveno na desetine funerarnih predmeta poput školjki i predmeta ofarbanih crvenim okerom.

Smatra se da najstariji otkriveni skelet datira u prošlost najmanje 100.000 godina (prema studiji iz 1993. godine), iako su drugi naučnici i druge različite studije pomerale starost skeleta na čak 130.000 godina.

Ovakvo datiranje je iznenađujuće rano i starije od vremena gornjeg paleolita, perioda koji se smatra za početak razvitka kompleksnijih formi ponašanja, sposobnosti apstraktnog razmišljanja, razumevanja simbola i stvaranje tehnologije.

Sahranjivanje se često uzima kao dokaz, tj. stavlja se u klasu naprednog ponašanja, zajedno sa stvaranjem umetnosti i ličnom nošnjom i ukrašavanjem. Sve to ukazuje na svesnost apstraktnih koncepata i postojanje individualnog identiteta. Međutim, istina u ovom kontekstu ipak nije tako jasno definisana.

Sahrane u Kafzeh pećini su bile od strane homo sapiensa, međutim na drugim mestima u susednim regionima imamo sahrane i od naših najbližih rođaka druge vrste ljudi - Neandertalaca, koji su sahranjivali svoje mrtve pre 120.000 godina.

U Africi postoje konkretni dokazi za postojanje ljudskog sahranjivanja koju su stari oko 78.000 godina. Studija iz 2021. godine identifikovala je sahranu mladog deteta homo sapiensa u pećini u blizini obale istočne Afrike u današnjoj Keniji.

Sahranjivanje može biti samo mali deo šire slike. Danas veliki broj kultura praktikuje funerarne rituale koji ne ostavljaju tragove. Na primer kao što su spaljivanje ili tzv. "nebeske sahrane" (koje se najčešće praktikuju na Tibetu) gde se ljudki leš ostavlja na vrhu planine da se raspadne ili da se njime goste lešinari.

Oba navedena rituala su duboko povezana i kompleksna, a za njima ostaje vrlo malo tragova prakse, a kamoli drugih nalaza koji bi omogućili da se oni detaljno proučavaju.

Važno je naglasiti da sahranjivanje ne mora ukazivati na neko dublje razumevanje smrtnosti. Vrlo verovatno može biti da su sahranjivanja počela i kao praksa kojom se uklanjaju leševi od strvinara ili kao način na koji se sprečava širenje zaraza.

Ipak i pored toga važno je odgovoriti na pitanje kada su ljudi počeli da sahranjiju svoje mrtve, jer to predstavlja ključni trenutak u razvoju naših kognitivnih sposobnosti kao vrste, koje utiče na celu zajednicu i možda je uticalo i na našu samu percepciju smrti.

Kako objašnjava autorka knjige Ljubav i smrt u kamenom dobu" Meri Stajner:

Sahranjivanje može otkriti prvi jasni most, tj ritual koji bio veza između živih i mrtvih u ljudskoj evolutivnoj istoriji.

Autor: redportal.rs