Druga srpska novovekovna dinastija nastavila da postoji i posle Majskog prevrata

Dinastija Obrenović vladala je Srbijom od 1815. do 1842. i od 1858. do 1903. godine, a dugo se verovalo da je dinastija potpuno ugašena nakon ubistva kraljevskog para Aleksandra i Drage u Majskom prevratu.

Međutim, Obrenovići nisu ostali bez potomaka, ali se zbog dinastičkog sukoba većina odlučila da živi povučeno i svoje poreklo ne ističe. Pored kraljice Natalije koja je živela u katoličkom manastiru, najpoznatiji član porodice Obrenovića tada je bio vanbračni sin njenog bivšeg supruga.

Foto: Wikipedia.org

Vanbračni sin kralja Milana i Artemize Hristić živeo je do 1925. godine. U vreme ubistva njegovog polubrata kralja Aleksandra 1903. imao je 13 ili 14 godina. Živeo je povučeno i radio obične poslove, poput konobara i portira u Orijent ekspresu. Prema pisanju Večernjih novosti, imao je sina Stefana, kapetana francuske konjice i unuka Pantu Obrenovića koji je preminuo 2002. godine u Parizu.

Do danas, postoje potomci Jakova Obrenovića koji, po njemu, nose prezime Jakovljević. Jakov je bio sin Obrena Martinovića i Višnje Urošević. Njegov rođeni brat bio je rudnički vojvoda Milan Obrenović, jedan od najpoznatijih vojskovođa Prvog srpskog ustanka. U braku sa Đurđijom, Jakov je imao šestoro dece. Sin Samuel bio je arhimandrit manastira Kalenić. Nakon Obrenove smrti, Višnja se preudala za Teodora Mihailovića i sa njim imala sinove Miloša, Jevrema i Jovana.

Višnjini sinovi iz drugog braka nosili su prezime Teodorović, po svome ocu. Između 1808. i 1810. godine, Miloš Teodorović je počeo da se služi prezimenom Obrenović, iz poštovanja prema polubratu po majci.

Potomci Jakova Obrenovića danas žive u Šumadiji. U martu 2017. godine, osnovali su Fondaciju Kraljevska kuća Obrenović na čijem se čelu nalazi Predrag Jakovljević, direktni potomak Jakova Obrenovića. Zadaci ove fondacije su čuvanja sećanje, tradicije i tekovina dinastije Obrenović, ali i promovisanje uloge monarhije u istoriji Srbije.

Foto: Facebook.com/Kralj Petar II Karađorđević

Autor: Filip Pejković