Zaslužno je organsko jedinjenje geozmin.

Ljudsko čulo mirisa često potcenjujemo u poređenju sa životinjskim carstvom, ali nauka je dokazala da u jednoj specifičnoj situaciji nos čoveka ima gotovo nadljudske moći. Sposobnost ljudi da osete karakterističan miris kiše, stručno nazvan petrihor, višestruko je osetljivija od čuvene sposobnosti ajkule da nanuši kap krvi u okeanu. Ova fascinantna pojava pokazuje koliko je ljudski organizam kroz evoluciju ostao duboko povezan sa prirodom i njenim osnovnim ciklusima.

Za ovaj specifičan miris, koji mnogima budi osećaj mira i nostalgije, zaslužno je organsko jedinjenje geozmin, koje proizvode određene bakterije u zemljištu tokom sušnih perioda. Kada prve kapi kiše udare o suvu zemlju, one zarobljavaju sitne mehuriće vazduha koji se zatim raspršuju u obliku aerosola, noseći geozmin u vazduh. Ljudski nos je toliko ekstremno osetljiv na geozmin da ga možemo detektovati čak i u koncentracijama od samo nekoliko čestica na milijardu, što je čulni podvig kakvim se retko koja životinja može pohvaliti.

Naučnici veruju da je ova neverovatna osetljivost bila ključna za preživljavanje naših davnih predaka. Sposobnost da se sa velike udaljenosti oseti nadolazeća kiša i pronađu izvori sveže vode značila je razliku između života i smrti u surovim praistorijskim uslovima. Priča o petrihoru tako ostaje zadivljujući podsetnik da ljudska čula i dalje čuvaju drevne mehanizme koji nas čine znatno moćnijima nego što često mislimo.

Autor: redportal.rs