I posle 2 MILENIJUMA recept se i dalje ne zna 😯

Rimska građevinska čuda i dalje izazivaju veliko interesovanje naučnika, posebno zbog materijala koji je omogućio da njihove konstrukcije opstanu vekovima. Istraživanja savremenih stručnjaka ukazuju da je ključ dugotrajnosti ležao u specifičnoj vrsti betona koji je imao sposobnost da se vremenom „obnavlja“.

Tim istraživača sa MIT-a godinama analizira antičke tehnike gradnje i smatra da su Rimljani koristili mešavinu baziranu na vulkanskom prahu poznatom kao pozzolan, koji potiče iz oblasti blizu današnjeg Napulja i Vezuva. Taj materijal je kombinovan sa krečom i drugim suvim komponentama, nakon čega je u proces uključivana voda i primenjivano zagrevanje tokom mešanja, što je davalo izuzetno čvrstu strukturu.

Tokom očvršćavanja, u materijalu su ostajali sitni krečni delovi koji su imali ključnu ulogu u njegovoj otpornosti. Kada bi se pojavile pukotine, ti fragmenti bi reagovali sa vlagom i ponovo kristalisali, zatvarajući oštećenja i produžavajući vek konstrukcije.

Naučnici sa MIT-a navode da upravo ta „aktivna“ struktura objašnjava izuzetnu trajnost rimskog betona i ističu da bi slični principi mogli biti primenjeni i u modernim građevinskim materijalima.

U nastavku istraživanja, tim je analizirao i arheološke ostatke iz Pompeje, uključujući delove zidova i građevinskog materijala, kako bi proverio prethodne hipoteze o načinu pripreme smese. Rezultati su pokazali prisustvo unapred pripremljenih suvih mešavina sa fragmentima kreča, što je podržalo ranije zaključke o tehnologiji proizvodnje.

Ipak, u antičkom delu „De architectura“ rimskog inženjera Vitruvija proces je opisan nešto drugačije, bez jasnog pominjanja zagrevanja tokom mešanja, što je otvorilo dodatna pitanja o tačnosti ili interpretaciji tog teksta.

Istraživači smatraju da se možda radi o različitim opisima iste tehnike ili o kasnijim tumačenjima Vitruvijevih zapisa, dok pojedini delovi njegovog rada ipak mogu indirektno ukazivati na prisustvo toplote u procesu izrade.

Autor: redportal.rs