Delo velikog pisca odjekuje kao simbol značaja srpske književnosti u svetu ✍🏻

Na današnji dan 1961. godine Švedska kraljevska akademija nauka dodelila je Nobelovu nagradu za književnost srpskom književniku i diplomati Ivi Andriću. Bio je to trenutak ponosa za čitavu tadašnju Jugoslaviju — prvi i do danas jedini put da je naš autor ovenčan najvišim književnim priznanjem na svetu.

U obrazloženju komiteta za dodelu nagrade stajalo je da se ona Andriću dodeljuje:

Za epsku snagu kojom je oblikovao teme i sudbine iz istorije svoje zemlje.

Andrić je nagrađen pre svega za svoja kapitalna dela Na Drini ćuprija, Travnička hronika i Gospođica, u kojima je kroz složene sudbine svojih junaka prikazao bogatu istoriju i raznolikost balkanskog prostora. Njegova proza spojila je realizam, istorijsku refleksiju i duboku humanističku misao, zbog čega je i danas deo svetskog književnog kanona.

Foto: Filip Pejković

Rođen u Travniku 1892. godine, Andrić je tokom života bio i diplomata, službovao je u brojnim evropskim prestonicama, a u Beogradu je proveo najplodniji deo stvaralačkog perioda. Nakon što je dobio Nobelovu nagradu, skromno je izjavio ad nagradu prima:

Kao priznanje književnosti moje zemlje i naroda kome pripadam.

Svečana ceremonija uručenja održana je 10. decembra 1961. godine u Stokholmu. Tom prilikom, Andrić je održao kratki, ali upečatljiv govor u kojem je rekao:

Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek.

Andrićeva Nobelova nagrada danas se čuva u njegovom spomen-muzeju na Andrićevom vencu u Beogradu.

Foto: Filip Pejković

Autor: redportal.rs