U toploj jesenjoj slici ogleda se duša srpskog sela: rad, porodica i večna vera da će i sledeće godine opet mirisati nova šljiva

Foto: EPA-EFE/Ba[ta Balkan

Jesen na selu uvek ima poseban miris: mešavinu dima, pekmeza i tek skuvane rakije. To je vreme kada se u dvorištima opet pali vatra pod velikim bakarnim kazanima, kada se u tegle redom slažu šarene paprike, paradajz i turšija, a miris pečenica i kuvanih šljiva ispunjava svaki kutak. Priprema zimnice i pečenje rakije nisu samo poslovi, već pravi porodični običaji koji okupljaju sve generacije.

Kazan se, po starom običaju, spušta u donje dvorište, mesto zaklonjeno od vetra, blizu šljivaka. Tu se polako širi gust miris komine, mešajući se sa dimom što se izvija u plavičastim trakama ka nebu. Iz štale se čuju ovce i koke, dodajući tom prizoru živu, gotovo muzičku pozadinu. Deda od ranog jutra loži vatru ispod kazana, pažljivo dodajući cepanice da plamen bude ni prevelik ni preslab. U ruci drži staru kašiku kojom povremeno proba prve kapi što poteku iz lule. Pored njega baba pazi da se ništa ne pregori i ujedno sprema ručak za sve koji pomažu. Deca trčkaraju okolo, igraju žmurke i skupljaju opalo lišće, dok miris kuvane šljive i dima ispunjava vazduh. U tom trenutku vreme kao da stane i sve deluje mirno, skladno i toplo.

Ta slika neodoljivo podseća na idilične prizore iz pripovetke „Pohod na Mjesec” Branka Ćopića. I tamo se oko kazana okupljaju ljudi, dok se iznad plamena prelamaju smeh, razgovori i maštanja. Kao što Ćopićevi junaci u šali i zanosu sanjaju o putovanju na Mesec, tako i seljaci oko kazana maštaju, pričaju dogodovštine i zaboravljaju svakodnevne brige. Pečenje rakije postaje više od posla, to je simbol zajedništva, radosti i života u skladu sa prirodom.

U toj toploj jesenjoj slici ogleda se duša srpskog sela: rad, porodica i večna vera da će i sledeće godine opet mirisati nova šljiva i da će se pod istim nebom ponovo okupiti isti ljudi.

Autor: Red portal